RUČKICE

Ručkica je element koji nam omogućava manipulaciju, kontrolu i mijenjanje položaja ili orijentacije pokretnih dijelova namještaja na koje je pričvršćen. Ova relativno jednostavna zadaća može se ostvariti na više različitih načina tako da imamo mnogobrojne vrste ručkica, kao i brojna druga alternativna rješenja koja služe istoj svrsi, a koja se mogu ali i ne moraju smatrati ručkicama.

Dimenzije i ergonomija

Da bi ostvarila svoju funkciju ručkica treba zadovoljiti dva osnovna kriterija.

  • Dovoljna čvrstoća ručkice i pričvršćenja da bi se omogućio prijenos sile potrebne za ostvarivanje programiranog pomaka.
  • Dovoljne dimenzije i oblik da bi se mogla ostvariti prikladna i sigurna širina/dubina zahvata rukom, dlanom ili prstima i palcem.

Osim ova dva kriterija i ostali ergonomski standardi određuju oblik, veličinu i položaj ručkica. Smještaj i orijentacija trebaju omogućiti intuitivno prepoznavanje smjera i karaktera pomaka fronte, odnosno sadržaja koji se nalazi iza nje. Tako će obične ladice, izvlačne košare, podizni sustavi ili zaokretna vrata ormarića itd. redom imati njima prikladan položaj i orijentaciju ručkica na svojim frontama. Veličina i robusnost ručkice ovisi o sili koja je potrebna prilikom otvaranja/zatvaranja.

Velike kuhinjske ladice u kojima držimo naše vrijedno posuđe od lijevanog željeza ili cromargana, široke ladice ispod ležaja u spavaćim sobama zahtjevaju jake ručkice zbog težine sadržaja, dok one na frontama ugradbenih perilica posuđa ili hladnjaka moraju omogućiti silu dovoljnu da se svlada otpor mehanizma za zatvaranje. Na manjim ladicama i frontama u dnevnim boravcima, radnim, spavaćim i dječjim sobama možemo primijeniti i sitnije, manje robusne ručkice.

Prikaz osnovnih ergonomskih dimenzija
Prikaz osnovnih ergonomskih dimenzija

Minimalne ergonomske dimenzije ručkice predviđene za zahvat s četiri prsta, sa ili bez palca, su širina 80 mm, debljina 10 do 20 mm sa slobodnom prostornom dubinom, odnosto odmakom od fronte, od 20 do 25 mm. Iz ovih ergonomskih standarda izvedene su dimenzije svih vrsta ručkica. Klasične ručkice su obično dulje od minimalnih dimenzija, a kao industrijski standard za duljinu ručkica usvojen je razmak između rupica za vijke i kreće se od minimalnih 32 mm i dalje u višekratnicima te dimenzije, odnosno 64, 96, 128 i više mm. Kao posebne slučajeve treba izdvojiti ukopne (usadne) ručkice i male ručkice takozvane “gumbe”.

"Klasična" ručkica
“Klasična” ručkica

Usadna ručkica
Usadna ručkica

Ukopne ručkice su upuštene u frontu s tipičnom dubinom za prste od 12 do 15 mm i ugrađuju se na frontama na kojima bi klasična istaknuta ručkica ometala funkcionalnost pomaka kao što je to slučaj na kliznim vratima ili na mjestima gdje bi stršanje ručkice bilo nepovoljno iz drugih razloga. “Gumbi” se ugrađuju na manjim frontama kod kojih se očekuje manje fizičko opterećenje i dizajnirani su za zahvat s jednim ili dva prsta i obično su kružnog ili kvadratnog oblika s dimenzijama/promjerom od 10 do 50 mm, s dubinom za zahvat jednakom kao i kod klasičnih ručkica.

Materijali

Do početka 20. stoljeća glavni materijali za izradu ručkica bili su kovano željezo, mjed i bronca. Ti materijali rabe se još i danas, ali manje i to uglavnom za ekskluzivni namještaj koji prati neke od povijesnih stilova, odnosno rustikalni ili kolonijalni namještaj. Početkom 20. stoljeća dolazi do uvođenja novih materijala, pojavljuju se prvi plastični materijali kao što je bakelit, a razvoj metalurguje doveo je do razvoja jeftinih metalnih slitina i sve šire uporabe aluminija. Skuplje ručkice rade se od aluminija u bilo kojoj formi završne obrade, od prirodne – natur, eloksirani, četkani ili brušeni.

Eloksirani aluminij kao materijal za modernu "linijsku" ručkicu
Eloksirani aluminij kao materijal za modernu “linijsku” ručkicu

Slitine, obično cinka ili kositra s drugim metalima pokazale su se izuzetno zahvalne za izradu ručkica zbog relativno jednostavnog oblikovanja lijevanjem i mogućnostima daljnje obrade. Kromiranje i niklanje su standardni tipovi dodatne obrade osnovnih slitina, a konačna površina može biti biti potpuno sjajna, mat ili brušena.

Završna obradakoja sugerira antikni patinirani bakar na plastičnoj ručkici
Završna obradakoja sugerira antikni patinirani bakar na plastičnoj ručkici

Drugi najčešći materijal za izradu ručkica je ono što kolokvijalno nazivamo plastika i to praktički gotovo sve vrste od PVC-a i ABS-a do polikarbonata ili poliestera. Niska cijena, beskonačan broj pojavnih oblika, boja i tekstura, ali i načina proizvodnje i oblikovanja uveli su pravu revoluciju u proizvodnji ručkica. Od plastičnih materijala možemo proizvesti ručkicu bilo kojeg oblika, na istoj ručkici možemo kombinirati različite vrste plastike – tvrde, mekane ili čak prozirne, a nije neuobičajeno i kombiniranje različitih boja. Veliki broj različitih plastičnih materijala od kojih svaki ima svoja posebna svojstva dizajnerima otvara mogućnost da ta svojstva posebno istaknu kao izvorni karakter materijala. Potpuno drugačiji pristup je da se gradivni plastični materijal sakrije i da mu se različitim metodama da površinski oblik svojstven skupljim i ekskluzivnijim materijalima. Kovano željezo, olovo, mangan, titan, polirani bakar su samo neki od izgleda koji se uspijevaju postići.

Primjeri teksture karbonskih vlakana i brušenog nikla ostvareni Kubic 3D tehnologijom
Primjeri teksture karbonskih vlakana i brušenog nikla ostvareni Kubic 3D tehnologijom

Kao dobar primjer napredne tehnologije u proizvodnji ručkica poslužit će primjer Kubic 3D postupka razvijenog u talijanskoj tvrtki Poliplast. Metodom sličnom 3D printanju na plastičnu površinu se aplicira bilo koja trodimenzionalna dekorativna tekstura koja se može bešavno protezati preko svih stranica ručkice. Broj tekstura je neograničen – od površina tekstila ili drveta sve do izuzetno složenih tehničkih tekstura kao što je tekstura karbonskih vlakana. U zadnjoj fazi izrade čitava kompozicija se dodatno presvlači zaštitnim slojem koji može biti sjajan ili mat što još više ističe bogatstvo teksture.

Ako odaberemo plastične ručkice moramo imati u vidu da one nemaju mehaničku čvrstoću kao metalne ručkice, niti njihovu otpornost na habanje, ogrebotine i kemikalije. To se najviše odnosi na jeftinije ručkice, dok one skuplje od renomiranih proizvođača svojom trajnošću mogu stati uz bok metalnim ručkicama.

Autor: Ante Maleš, ing.građ., dizajner
Rođen 1955. u Korčuli. Još tijekom studija i nakon diplomiranja na Fakultetu građevinskih znanosti u Zagrebu počinje se zanimati i istraživati odnose likovnih umjetnosti i graditeljstva. Poslije nekoliko godina provedenih u operativi radi u projektnim biroima gdje surađuje s arhitektima na likovnom opremanju i dizajnu interijera i eksterijera. Od 1995. radi u vlastitom dizajnerskom studiju. Uže područje djelovanja mu je primjena grafičkog dizajna u arhitekturi, oblikovanje interijera i namještaja te 3D modeliranje i renderiranje. Od 2007. angažiran je u Elgradu kao dizajner svih prodajnih i poslovnih prostora, te kao konzultant na području razvoja korporativnog identiteta.